米赫历奇诗6首
蜕变
我想知道这空虚
来自何处，以便
将自己化作一座透明的湖泊，
你看得见湖底，却不见鱼踪。
不见贝壳，螃蟹，不见
至少有个名称的
形形色色水底标本，今日我
没有名姓。我的某一部份已然消失。
于是我谈及空虚，搅动
海中的水，
砂石和其他物质自底部
翻腾。我被笼罩。
我低着头穿越街道彷佛是
另一座湖泊，昏暗不见一物，而后
竟遭下毒；我们不要谈论
在我的湖面下爬游的那些惹人厌的小生——
牠们让我发臭，甚至熏及自己。
恋人们的逃逸
我告诉你，我们得立刻离去。
去哪里？我们待会儿再决定。
重要的是尽快离去。
我觉得我的内脏开始腐烂。
我的眼睛已枯干，垂挂如烧焦的叶子。
心头的钟越走越慢——只能隐隐听见。
离开墓穴，我怎会难过？
如果有人乐在其中，我又能怎么样。
来吧，别踌躇了，爱人。
去他的棺材——它们早已布满病菌。
我们不走陆路——那里可能有埋伏。
我们凌空而去——穿过群星。
放逐者的归来
现在他统治那曾经放逐他的国家，
既非国王也非王之大臣，他只是彰显他的意志，
自窗口观看吸毒的人们如何行走于市街，
聪慧且英俊，因为他已挣脱目的的束缚。
是的，他现在像个孩子：同时也像块墓碑，
有时他觉得除了两只手之外似乎还有双翼。
但他是不会飞翔的：他知道光有感觉是不够的，
一如海洋觉得无所不在却改变不了大地的轮廓。
最伟大的冒险是一杯水里的花朵，
他竭尽心力将所有的信念压缩进去。
而今理由充分，他斜倚着，等待它枯萎，
平和地如弹落香烟灰烬。
浪之闪耀
亲爱的，为什么要告诉你我的担忧，
它们受制于天空隐形的转变，
受制于渴望挣脱牢笼的大海，
以及在空虚的深渊上方过度低垂的森林。
我为什么要吻你，当亲吻不会留下任何痕迹。
一如石块，你单纯而无法征服，
甚至更为遥远，当爱人的手紧握着你。
你的身体变成黄金，在裸身迎向阳光的时候，
阳光渗入你金色皮肤的每一片纹理，
一如倦意在我全部的毛孔里。
我甚至不知道最后我是否牵了你，
或者一整个下午我们在沙滩沉默不语，
你失望，而我为浪之闪耀着迷，
如是爱恋着你身体的每一道曲线，无法征服。
月光下
虽然你知道月亮
只不过是一颗难看的废牙
奇他妈准确无比地绕着
地球布满泡沫的沙漠旋转，
虽然你怀疑你的生命绝对
难逃一死，彷佛不曾来到
人世，而我只不过是某个
未到即去之物的
影子，但在这古老的月光下
你依然如是美丽，
教人以为
不仅你是真实的，
甚至连宇宙万物的真实性
都系在你是否想要存在。
最后的情话
在异国的医院里，
岂非命运使然，两个
旧日恋人相遇垂垂老矣，
在一间拥挤的病院诊疗室门前？
她茫茫不见一物，即使戴上眼镜，
他由于臀部疼痛，无法坐下。
他想着，多年前他们最后的情话是什么？
她先进去治疗，再不曾回来。
他捏造了最后的话语，
康复地离开了医院。
陈 黎 / 译
Slavko Mihalić
Slavko Mihalić jedan je od najtrofejnijih i najplodnijih hrvatskih pjesnika dvadesetog stoljeća. Rođen je u Karlovcu 16.3.1928. godine, a umro je u Zagrebu 5.2.2007. godine. Pisao je pjesme i za djecu i za odrasle, a njegovu nadahnutost i kvalitetu prepoznali su mnogi i izvan granica Hrvatske. Bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Njegov je životni put zasigurno odredila činjenica da je odrastao u obitelji umjetnika. Jedan je od sastavljača Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.
Obrazovanje
U Karlovcu je završio pučku školu i realnu gimnaziju. Pohađao je i muzičku akademiju u rodnom gradu.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao je hrvatski jezik i književnost te je za vrijeme studiranja bio vrlo aktivan pa je tako pokrenuo književni mjesečnik Tribina i osnovao 1952. godine Klub za suvremenu književnost.
Privatni život
Njegova majka Zlata bila je priznata glumica, a otac Stjepan poznati novelist, romanopisac, dramatičar i autor mnogih feljtona i putopisa.
Vrlo se rano počeo zanimati za književnost te je cijeli život posvetio pisanoj riječi, a prva je djela napisao već s 14 godina.
Slavko Mihalić bio je vatreni navijač, a posebno je bio fanatičan u vezi nogometa.
Posao
Pedesetih je godina Mihalić bio aktivan u organiziranju festivala poezije, a nakon što je njegov časopis Tribina prestao postojati, okrenuo se Društvu hrvatskih književnika te je počeo raditi u kulturnom tjedniku Telegram na mjestu zamjenika urednika. Nakon što je više puta odabran za tajnika tog društva, Mihalić pokreće reviju The Bridge koja se bavi prevođenjem hrvatske književnosti na strane jezike.
Utemeljio je u to doba i Zagrebačke književne razgovore, međunarodni književno-znanstveni skup na kojem se još i danas okupljaju književnici, književni kritičari, prevoditelji i književni znanstvenici.
1967. godine sa suradnicima sastavlja Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika koji je objavljen u Telegramu 17.3.1967. godine. U ovom se proglasu raspravlja o napisanim rječnicima i činjenici da se od Novosadskog dogovora jezik naziva hrvatskosrpskim, a ne hrvatskim što je tada razljutilo mnoge hrvatske jezikoslovce. Nakon objave proglasa, Slavko Mihalić odlazi iz ovog tjednika.
Tijekom sedamdesetih godina koje su bile teške za njegovu struku, uglavnom se bavio prevođenjem sa slovenskog na hrvatski. Tih je godina postao tajnik biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti. Prevodio je i s makedonskog jezika, a najviše se fokusirao na poetiku Konstantina Miladinova.
1983. godine postaje izvanredni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a od 1991. godine redovni. 1987. postaje glavni urednik Foruma, književnog mjesečnika kojeg je pokrenuo Miroslav Krleža te je na toj poziciji ostao do svoje smrti. Do svoje smrti bio je i predsjednik Društva hrvatskih književnika i to od 2001. godine.
Osim ove vrste angažiranosti, Mihalić je bio i izuzetan pjesnik. 1954. godine izlazi njegova prva zbirka Komorna muzika. Drugu zbirku pjesama pod nazivom Put u nepostojanje objavljuje dvije godine nakon prve. Naredne godine objavljuje Iskripta u tmini i Početak zaborava. 1959. izlazi zbirka Darežljivo progonstvo, 1961. Godišnja doba, a 1964. godine Ljubav za stvarnu zemlju.
Nakon Hrvatskog proljeća, počinje ga zanimati hrvatska povijest koju prikazuje kroz prizmu skepse i cinizma pa tako izlaze zbirke Klopke za uspomene, Pohvala praznom džepu, Tihe lomače i Iskorak. Nakon mračnih tema, njegova lirika u devedesetim godinama postaje nešto svjetlija i optimističnija s naglaskom na domoljublje pa izlaze Mozartova čarobna kočija, Zavodnička šuma, Karlovački diptih, Približavanje oluje i Močvara.
Pisao je i za djecu, a najznačajnije su knjiga u stihovima Djevojčica i pjesma i zbirka pripovijedaka Petrica Kerempuh.
Najveća postignuća
1957. godine osvojio je nagradu Društva književnika Hrvatske za knjigu pjesama Put u nepostojanje, a 1962. godine Nagradu grada Zagreba za Godišnja doba. 1967. njegov rad prepoznaje Matica Hrvatska i nagrađuje ga zbirku Izabrane pjesme. 1970. još jednom osvaja Nagradu grada Zagreba i to za Posljednju večeru, a 1976. Nagradu Ivana Brlić Mažuranić za dječju knjigu Petrica Kerempuh. 1982. biva nagrađen za Pohvalu praznom džepu Nagradom Tin Ujević, a 1986. nagrađuje ga Fond Miroslava Krleže za zbirku pjesama Tihe lomače.
U devedesetima osvaja Goranov vijenac, Nagradu Vladimir Nazor, i Povelju Visoka žuta žita za trajni doprinos hrvatskoj književnosti. 1999. zbog istog razloga osvaja i Nagradu Dobrojutro, more.
Zbog kvalitetnog prijevoda sa slovenskog jezika na hrvatski, prima Župančićevu listinu, nagradu Društva slovenskih književnika.
Njegove su zbirke objavljivane diljem svijeta i prevođene na više od 20 jezika. Svojom je političkom i književnom angažiranošću promijenio položaj hrvatskog jezika i književnosti te se zlatnim slovima upisao u mnoge antologije.
推荐阅读：